Pišem poeziju, a poezija mene

Još u najnižim razredima osnovne škole, talenat za pisanje otkrila je u meni tadašnja učiteljica, nastavivši da ga njeguje gotovo svakodnevno me podstičući na stvaranje u periodu koji je uslijedio. Moji prvi koraci bile su ležerne dječije rime, igre riječi kroz koje sam zapisivala svoje misli. Kako sam odrastala i sazrijevala, isti proces pratio je i moj stvaralački rad, u kojem sada dominiraju nešto ozbiljnije i smjelije teme i stilovi.
Dobitnica sam brojnih nagrada na opštinskom, državnom i međunarodnom nivou i učesnica brojnih pjesničkih večeri i manifestacija. Istakla bih i članstvo u Književnom klubu “Poenta Poetika” iz Nikšića, koje datira od moje četrnaeste godine, a koje mi je pomoglo da afirmišem svoju poeziju na različite načine. Osim toga, donijelo mi je niz značajnih iskustava, ali i poznanstva i prijateljstva sa vrhunskim mladim stvaraocima, na čijim leđima počiva budućnost domaće književne scene.
Kontradiktorno, ono što pisanje za mene predstavlja, ne može se iskazati riječima.
Kroz ovaj vid umjetnosti njegujem i izražavam parcijalno specifičnu stranu svoga bića, ali isto tako i dajem sebi oduška prenoseći pojedine misli na parče papira i vezujući svojim osećanjima stihove u neraskidivu cjelinu jedne pjesme. Neminovno, poezija je nešto u čemu uživam, bilo kao čitalac ili kao pjesnik, nešto nalik na duhovne izvore vode koji natapaju presahnule kutke moje aure. Poezija mi je omogućila i omogućava mi i dalje da bolje razumijem proces stvaranja, ali i da bliže spoznam samu sebe i svoje emocije, mogućnosti i sposobnosti. Često nailazim na oduševljenje onih koji čitaju, ali i na pitanja kako zapravo poezija nastaje. Upravo taj čin, koji drugi pokušavaju da razumiju, meni se čini sasvim prirodnim i urođenim.
Moja poezija dospjela je na stranice brojnih listova, zbornika i portala, pored čega bih istakla i audio-verzije snimane za Savez slijepih i UMHCG, u kojem volintiram. Svakako, u planu imam i krunisanje dosadašnjeg rada, odnosno objavljivanje prve zbirke poezije u budućem periodu.
U nastavku teksta donosim vam svoju pjesmu “Krila”
Jutro je
Iznova
Zora je mog bekstva
Spalio sam kazaljke iluzija
I iluzije granica
-izbledele etikete uma
Sunce razara okove egoizma
Koji vezuju me za tlo pohabanog druma
Što vodi u hladne tamnice pakla
Tiho…
Tamničari neistine
Guše se u kapljici rose
Koja obraze mi je takla
Dodirom srećnog dlana
Nežno…
Oh, divnog li dana
Dana moga bekstva
Varljivi šešir prokletstva
Vetar mi s glave skida
Pa misli telo mi vode
Preko strahom obojenog zida
U još hiljadu i šest jutara slobode
Beskrajnih zora moga bekstva
Bekstva suludog.
 
Nikolina Todorović, 18 godina, Gimnazija “Stojan Cerović” , Nikšić