12. jun 2017. godine
Po prvi put ulazim u gimnaziju. Predajem papire za upis i sa pažnjom posmatram ustanovu u kojoj ću provesti naredne četiri godine. Osjećanja su mi pomiješana jer je tu žal za završetkom osnovne škole, ali i ushićenost i sreća zbog novog poglavlja u mom životu.
14. maj 2021. godine
Osjećanja su i sada pomiješana. Postajem svjesna toga da za svega 14 dana završavam srednju školu i suočavam se još jednom sa činjenicom kako vrijeme brzo prolazi. Još uvijek se sjećam prvog dana provedenog ovdje, prvih susreta, događaja, smijeha i suza. Kada smo došli, nismo se ni međusobno toliko dobro poznavali, a sada odlazimo i za sobom ostavljamo niz uspomena i priča koje će biti tu i kada mi ne budemo.
Ako bih rekla da je srednja škola bila bezbrižan period, da smo se svi sjajno slagali, uživali i družili, slagala bih. Jer, nije baš uvijek tako bilo. Gimnazija je mjesto gdje sam se mnogo puta susrela sa nepravdom, nerazumijevanjem, nepoštovanjem od strane profesora i učenika. Činjenica je da sam tokom prethodne četiri godine često željela da se vratim u osnovnu, žaleći za tim što sam upisala baš ovu školu. Ali, sada shvatam da je sve zbog nečeg dobro. Nepravda sa kojom sam se suočavala pokazala mi je da nećemo uvijek u životu dobiti ono što zaslužujemo, ali da nikada ne treba da prestanemo da se trudimo, jer je na kraju dana najvažnije da smo mi sami zadovoljni sobom a vrijeme će ispraviti pogrešno i pravda će kad–tad stići. Zavidni komentari učenika i nerazumijevanje i nepoštovanje od strane profesora na koje smo nailazili, nekada su me psihički opterećivali i dovodili u neprijatne situacije, ali danas potpuno drugačije gledam na njih. Upravo zahvaljujući njima, postala sam bolja verzija sebe, mentalno jača i spremnija za sve ono sa čim ću se susretati u budućnosti, i zahvaljujem im na tome. Možda nisu pružili ruku kada je trebalo, ali su mi pokazali šta ne treba da budem, i to je jedna od dobrih strana srednje škole – zasigurno ćete naučiti brojne životne lekcije, samo ako ih budete uvidjeli.
Ipak, i pored toga što sam često govorila sebi da bih se rado prebacila negdje drugo, da žalim što sam je upisala, sada na kraju kada se okrenem iza sebe i pogledam sve iz drugog ugla, moje mišljenje se mijenja. Gimnazija je mjesto na kojem sam stekla neka od najvažnijih poznanstava, ostvarila niz uspjeha, naučila mnogo stvari i sklopila prijateljstva za, nadam se, čitav život. Predstavljajući je na brojnim događajima i takmičenjima, usavršila sam neke svoje sposobnosti, ali i upoznala brojne ljude sličnih interesovanja. Iako smo kao odjeljenje bili nesložni a vrijeme provedeno u gimnaziji je proletjelo, kada se osvrnem na prošlo, mnogo je uspomena i priča koje ću zauvijek nositi sa sobom gdje god krenem. Minuti provedeni u smijehu, zabavi, priče i dešavanja prepričani po 100 puta ostaju sa nama. Međutim, ubrzo će tome doći kraj. Više neće biti došaptavanja na časovima, prepričavanja šta je koji profesor rekao, ismijavanja naših lapsusa. Postajemo odrasli ljudi, sa više obaveza, i sve navedeno ostaje prošlost.
Korona nam jeste uskratila mnogo stvari, pola godine nismo pohađali nastavu uživo, propustili smo ekskurziju, matursko veče, učili smo podijeljeni u grupe… Ali, mogu reći da sam poslednju godinu završila u grupi sa ljudima koje volim, koji su mi uljepšavali sve ove dane, i koji su svojim postupcima učinili da ponesem mnogo uspomena iz četvrte godine dok mi se činilo da neće biti ničeg važnog prisjećanja. Iako sam nekada željela da se što prije završi, sada bih voljela da imamo makar još jedno tromesječje. Da još jednom dođemo nespremni i molimo profesora da odloži pismeni, da zasmijavamo jedni druge dok čitamo na času, smišljamo izgovore za napuštanje nastave, kasnimo na prvi čas, da uživamo što nas je samo devetoro u kabinetu. Međutim, nećemo dobiti tu priliku.
‘’Recite joj da me ne upiše, kasniću pet minuta’’, ‘’Profesore, moram do pedagoškinje’’, ‘’Razredna, danas farbam klupe sa domarom, Mato će to da opravda’’, ‘’Ajde da uhvatimo krug po hodniku dok ne dođe profesor’’… Sve će mi ovo puno nedostajati. Trenutno sam ispunjena tugom i nostalgijom, ali shvatam da je to zbog toga što je ipak, na kraju krajeva, bilo lijepo i žao mi je što je kraj. Kada bih mogla da vratim vrijeme, ponekad bih drugačije postupala i više uživala. I zbog toga se trudim da sa sobom odnesem ono najljepše, a sve ružno ostavim daleko iza sebe.
Gimnazijo,
Na samom kraju se obraćam tebi. Hvala ti. Uprkos tome što se sjećam svih prolivenih suza, nervoze, nepravde, ne smatram tebe krivom za to. Ti si zaslužna za to što sam postala zrelija osoba, od tebe sam naučila više životnih lekcija nego onih školskih, i povezala si me sa mnogim ljudima. Da nije bilo tebe, nikada ne bih upoznala neke osobe koje su moj život na trenutke učinile najsrećnijim i ljepšim. Zauvijek ću pamtiti sve ono dobro što si mi donijela. A ja tebi ostavljam pehar Međunarodnog pravaka u debatovanju, da se nekada sjetiš da je jedna Ljubica sate provodila u tvojim kabinetima, ali i klupe koje smo pravili za buduće generacije. Ostavljam ti i kabinet broj 20, pun mojih najdražih uspomena, sigurna sam da znaš da mi je uvijek bio omiljeni. Kako si ti ostavila trag u mom životu, sigurna sam da sam i ja u tvom postojanju. Hvala ti i nedostajaćeš mi, sa svim svojim vrlinama i manama. I nadam se, da će se situacija popraviti i da će ponovo mnogo učenika hrliti tvojim hodnicima, pjevajući uz pjesme koje odzvanjaju sa zvučnika.
Ona djevojčica koja je u tvoj hol ušetala tog davnog 12. juna 2017. godine, ubrzo izlazi kao zrela i ozbiljna djevojka, spremna za nove stvari. A ti si doprinijela tome.
Zauvijek ćeš ostati poseban dio mog života.
Moja Gimnazijo, zbogom!
Ljubica Popović, PR UNSCG