Kad smo bili mlađi, jedva smo čekali da završimo srednju školu i završimo sa školom. Eto, sad je ovdje i još uvijek smo prilično spremni da završimo, ali matura je za nas dobila potpuno novo značenje.
Proteklih 13 godina potrošili smo svaki dan želeći da škola završi. Trinaest godina ranog jutra i kasnih noći može bilo kog učenika natjerati sa poželi da se škola približi kraju. Nakon toliko vremena naši snovi su se konačno ostvarili. Ironija tu dolazi: sada kada je to stvarnost, sve što želimo je vratiti se. S pouzdanjem mogu reći da govorim sa lakoćom za 75% osoba naše zemlje kada kažem da bismo učinili sve da se vratimo. Činjenica je da je pandemija COVID-19 preoblikovala moju matursku godinu. Ovaj događaj nije preoblikovao, već je u potpunosti “raznio” moju matursku godinu. Žalosno je pomisliti da kad se hiljadu starijih vršnjaka širom svijeta i ja sjetimo svoje velike maturske godine, neće im pasti na pamet matura ili ekskurzija. Prije će misliti na vrijeme svjetskog straha i neizvjesnosti.
Odrasli smo gledajući filmove, čitajući knjige i slušajući priče svojih roditelja o maturi i velikoj završnoj godini. Teško je na ovu situaciju gledati drugačije nego na apsolutnu pljačku. Mislim, to je to. Cijele su nam se živote obećavale određene stvari (matura i ekskurzija) i u posljednjoj sekundi su nam oduzete. Kao ljudi, često gledamo da krivicu za svoje bolove u srcu dodijelimo nekome, ali s obzirom na to da je kriva pandemija, ne postoji osoba na koju možemo upirati prstom.
S obzirom da se sve oduzima i da niko nije kriv ovo je jedno od najfrustriranijih vremena u našem životu. Kakva je to maturantska godina bez mature i ekskurzije? Da li smo uzalud išli ove 4 godine? Svakog dana inspiracija nam je bila da se svečano obučemo i ponosno izađemo iz škole, kao i da stvaramo uspomene koje ćemo pamtiti. Uspomena iz četvrtog razreda, nažalost, skoro i da nema. Jedine uspomene koje imam jesu moji drugari na ekranima laptopova ili telefona. Toliko smo prezirali da idemo u školu, a sada se radujemo što ćemo se sresti na konsultacijama svake druge nedelje. Nedostaju mi časovi, nedostaju mi mali i veliki odmori i barem na trenutak da vidim svoje prijatelje dok se profesori bune što non-stop šetamo po hodnicima, od učionice do učioinice.
Ova me pandemija nije natjerala da razmišljam o svom mjestu u svijetu, ali natjerala me je da razmišljam o svijetu i njegovim problemima. Uz to, možda koristimo ovo vrijeme da odlučimo šta je važno za našu planetu. Da i dalje budemo podijeljeni ili da svoje razlike ostavimo po strani i promijenimo budućnost naše djece.
Belma Markišić, JUSMŠ “Bećo Bašić”, Plav
