Htjela sam promjene i rad na sebi mi je pomogao da ostavim utisak lidera koji će samo biti spona između „nadležnih“ i vršnjaka u školi, pa sam od osnovne škole bila član lokalnog i školskog parlamenta, a kasnije i u srednjoj školi isto interesovanje.

Spremna da otvoreno kažem svoje mišljenje, idem od učenika do učenika i pitam ih šta žele novo da ih dočeka kad se u 07:30h oglasi zvono za početak u gimnaziji „Niko Rolović“ postala sam „dio tima“. „Indira, odjeljenje želi da ih predstavljaš u školskom parlamentu.“ Naravno, osmjeh koji obećava nove uspjehe, generacije koje će raditi sa mnom, grupa ljudi koji će biti glas škole i pozitivnog bunta, bila sam dio svega toga. Onda, kliše izraz „šlag na torti“: delegat Unije srednjoškolaca. Sve to na nacionalnom nivou? Organizacija koja je zaslužna za veliki dio moje karijere omladinskog aktiviste. Samopouzdanja mi nikad nije nedostajalo, ali kako ga kanalisati, kako ubijediti odrasle, direktore, ministre da je tvoj projekat ono što treba da postane djelo, da ta tribina mora da se održi u cilju podizanja svijesti učenika, kako sekretarici koja pije prvu jutarnju kafu objasniti da je sastanak sa njenim šefom neophodan zbog radnih mjesta za Akcioni dan, samo su neki od primjera koliko mi je značila posvećenost i rad u Upravnom odboru.

Došla sam na fakultet, idem na seminar, posjetim izložbu ili odem na kafu, srećem kolege, ljude za koje znaš da su dio tvoje grupe. Da su odgovorni, da su aktivni, da su puni entuzijazma, da imaš kontakte, komunikaciju, prijatelje i poznanstva širom zemlje.

To je poenta, ne imati ista mišljenja, ne biti dio sistema, nego kreirati sistem, jer mi smo njegova mjera, a ne šablon.

 

Indira Količić