Znate, kada sam završila osnovnu školu bilo je tu more emocija. Najčešće je na površinu izlazilo uzbuđenje od onoga što predstoji. Često bih čula od starijih kako su preda mnom najljepši dani. Zato sam ih jedva čekala. Mada, postojao je i strah od novog početka, novih prihvatanja i donekle, novog života.

Međutim, sve se promijenilo u septembru. Boje jeseni nikada nijesu bile ljepše. Zidine u srednjoj školi obojane su bojama ljubavi i druženja. Sivi hodnik ispunila su neka ambiciozna, mlada i meni tada nepoznata lica. Rame uz rame sa tim, nesebično pružanje znanja i iz dana u dan učenje novih lekcija i nizanje novih ocjena u redovima dnevnika. Sve je dobilo smisao i boju. Uvidjela sam mnoge stvari. Jedna od njih je svakako prolaznost svega. Pa tako i brzina kojom se ređaju srednjoškolski dani jedan za drugim. To je bilo vrijeme. Vrijeme je najvrijedniji resurs koji posjedujemo. Tada sam shvatila da je to vrijeme moje i da ne treba protraćiti nijedan sekund sadašnjosti. Na školu sam prestala da gledam kroz sate i sate učenja, testove i pismene zadatke… U mojim očima ona je postala simbol mladosti, smijeha i druženja.

Pored svih ljepota i bezbrižnosti srednje škole ono što se posebno izdvaja jeste Dan srednjoškolaca. Dan koji se obilježava u spomen sjećanja na praške studente i srednjoškolce koji su strijeljani bez suđenja. A onda sam shvatila, zašto mi ne bismo mogli da budemo sudije? O tome me mnogo naučila Unija srednjoškolaca Crne Gore, čiji sam član. Tu sam imala priliku da upoznam mnogo mladih i talentovanih ljudi koji imaju želju da mijenjanju. Ljudi koji žele da ovaj dan bude pečat na parčetu hartije gdje je ispisan svaki drugi dan posvećen njima. Tada sam shvatila da svaki dan treba da mi pruža mogućnost da shvatim ko sam, koliko mogu i koja su moja prava.

Ogrnuti plaštom mladosti, a uz to i želje, potencijala, snage i ambicije trudimo se da pokažemo koliko je naš glas važan. Zato imamo naš dan! Dan srednjoškolaca! Da dokažemo da ne moramo biti oni kojima se sudi, nego oni koji sude! Čvrsto vjerujem da je svaki novi dan samo nova prilika. Prilika da se čuje ono što mislimo, i da dosegnemo ono za šta smo mislili da je nemoguće. Pred nama se oslikava cijeli život koji sada čvrsto držimo u svojim rukama dok smjelo koračamo ka svom cilju.

Držimo se za ruke čvrsto kao Andrićev most – #NašeVrijemeJeSADA !

Nevena Jovanović, učenica Srednje mještovite škole „Vuksan Đukić“ u Mojkovcu