Ponekad namjerno zaustavim korak tamo kraj prozora u dnevnoj sobi. Ono ispupčenje na drvenom prozorčetu, gdje smo nekada ostavljali one mašne sreće, crvene sa bijelim tufnicama, bude u ravni sa mojom desnom rukom. Mašne sreće, kako ih je nekada zvala gospodja Marž, bijele tufnice i crvena boja, sada ih nema.
Drvo na tom dijelu prozora postalo je sivo i osušeno. Kao da gospodin Foaje nikada nije odmjeravao prozor kako bi načinio savršen okvir za njega. Kao da nije danima obilazio sve prodavnice drvne građe,  kako bi pronašao svijetlo smeđe drvo sa savršeno uglačanom površinom. I konačno, drvo je sivo i osušeno, kao da nikada nismo ostavljali otiske malih ruku koje smo prethodno farbali svim mogućim bojama sreće. Sada ništa više nije isto. Isto onako kako smo ga činili mi. A sve me više obuzima neki strah, dok koračam kućom koja je nekada bila naša. Strah, kada se zapitam, da li je išta od onog što smo nekada zvali našim i što smo toplo prigrlili, zaista bilo naše. Da li su ruke kojim smo se nekada sa radošću predavali nas prihvatale sa podjednakom toplinom? Da li su iskre u očima bile vrhovi ledenih santi koje su se presijavale na suncu ili zaista sunce?
I ta lica, sada oskrnavljena i beživotna u nekom sanduku, jesu li ikada htjela da dodirnu naša. Jesu li, Lusi? Znaš li ti odgovor na ovo pitanje? Ako ne znaš, mozeš li barem da ga nagovjestiš? A ako, nekim dobrim slučajem znaš, udijeli toliko milosti i kaži mi. Napiši. Pošalji pismo. Goluba pismonošu. Ili se usudi. Kupi kartu do Pariza, a onda uzmi taksi od cvjetne aleje na trgu Tre Bovije, pa sve do ulice zelenih stabala. Da, stabla. To sam zaboravio da pomenem. Bilo bi zaista nepravedno ako bih njih izostavio. Ipak su ona godinama čuvala tajne najvećih dječijih dogovora, primirja i ratova oko nepokorivih nebeskih carstava, tamo među duginim bojama. Ta stabla su, poput nekada znanih lica, postala skrhani podanici surovom i nepokolebljivom gospodaru vremenu. Potpuno su se predali decenijama masovnog uništenja svijeta kojeg smo nekad znali. Ili smo barem mislili da znamo.
Znanje. Šta je to znanje? Je li Lusi? Ako na prethodno pitanje nisi mogla da pronađeš odgovor, a potajno se nadam da jesi, možeš li barem da rješiš ovu zagonetku. Znanje. Kada zaista možemo reći da nešto znamo? Onda kada je to znanje djelo naših umova ili onda kada to znanje dolazi sa određenim dešavanjima. Ta dešavanja koja nas uče znanju zovemo iskustvom. Ne znam kakvo je tvoje iskustvo ali moje mi neprestano govori kolike smo zaista neznalice. Ne znamo. Ne znamo, Lusi, i to je činjenica. Ne znamo dalje od onih pjega na našem nosu. A mislimo da znamo. Otkrili smo kopno, pukim slučajem, i život na njemu. Vidjeli smo silne biljne i životinjske vrste i mislimo da smo vidjeli sve. A onda nas majka priroda pogleda svojim vazdušasto plavim očima i kao napomenu pošalje novu vrstu. Novi život. Posve drugačiji od života koji smo opisali na stranicama naše knjige o znanju.
Mi takav život obično nazovemo mutacijom. I to nosi jedan ružan prizvuk. Ustvari, takva “ mutacija“ je novi stepen znanja. Znanja koje nam dolazi svaki dan, iznova i iznova, pokazujući nam koliko toga još nismo otkrili. Koliko nas još toga čeka? Duboko u zemlji Azijata, unutar stijena na dnu Pacifičkog okeana ili možda u novom vazdušnom pojasu. Negdje između troposfere i stratosfere. Negdje tamo. Daleko od nas koji sve znamo. A opet, tako blizu onih koji se drže čuvene Sokratove misli: “ Ja znam da ništa ne znam“. Uz dužno poštovanje Sokratu, mi danas, ipak sa sigurnošću nešto znamo. Znamo da znamo. A to znanje će nas skupo koštati. Tu cijenu će kao breme nositi svaka nova misao, nova ideja i sve ono što pokuša da napravi par koraka po ledu sadašnjice. Tanak je to led, Lusi. Tanak. I već negdje počinje da puca. A znaš li šta? Otkriću ti malu tajnu. Kada led sadašnjice popusti, biće potrebno nabaviti jedan brod. Ne preveliki. Ali dovoljan da u njemu uspavaš sve ono toplo što je ostalo u tebi. Da uspavaš i jednom, kada ti zjenice pobijele od bezličnosti silne vode, probudiš pokoju srećnu uspomenu i pred sobom ugledaš spektar duginih boja.
Imam jedan takav brod. Nije raskošan i zidovi su od uspomena. Usudi se i dođi. Led će popustiti. Kad-tad. Ti budi spremna. Ovdje je sivo. A ispod tog sivila, spektar. Novi život. Nada. Naša sopstvena, srećna mutacija.

Mirela Salihović, Gimnazija „Niko Rolović“, Bar