Skoči na sadržaj

Pišem ti kako je nepravda postala moja motivacija

Čitaoče, kao studentkinja fakulteta tehničkih nauka odavno mišljenje nijesam bez brojeva stavila na papir da malo on trpi. Svi oni potezi donosioca odluka koji su me šamarali jedan za drugim pokolebali su me da postanem nešto što nisam, ali srećom, nadjačano je i ostala sam prkosni kritičar koji će dati podršku u borbi protiv svega negativnog, ali i ljuti neprijatelj svake nepravde.
Izreka koja mi je vjerovatno najnemilija je „ne ispravljaj krivu Drinu“, a rastući, stvarajući i učeći u Crnoj Gori neki potezi donosioca odluka natjerali su me da pomislim da će tako sve neke krive Drine svijeta ostati krive mučeći se da se isprave i pokažu ljepotu i tok pravde i istine. Kao učenica i sad kao studentkinja, u raspravu ulazim braneći svoje stavove argumentovano i znanjem. A kroz građanski i omladinski aktivizam odlučila da svima onima kojima je ovo društvo utuvilo da ne budu neimari svojih pravih Drina pomognem da to ipak postanu i nastaviću. Kad se udružite sa još takvih ljudi rezultati su fenomenalni i predstavljaju posebno zadovoljstvo.
Bila sam sigurna da će i odlučni stanovnici mog Bara, želeći da na kratko zaborave prethodnu nazadnu izreku, uspjeti da izbore svoje mjesto pod čempresima. Ali došla je neka direktiva, došao je neko ko je rekao ne, ne može, koliko god „Indira“ se preda mnom pojavi. Nije taj neko ni pomislio kakve će posljedice sve to ostaviti i nije znao da nije stvar drveća i borova, nije znao da nas se ne tiče ni DUP, ni tajne javne rasprave. Čak i da su htjeli i mogli da probaju da pogaze uspomene na krugovima i pod čempresima barske gimnazije, nijesu smjeli da ubiju borbu i snagu volje, koliko god to bilo van bilo kakvih legislativa i okvira. Ni u šta nijesam vjerovala dok se sve nije desilo, a onda sam prvi put u toku svog tada dvadesetogodišnjeg života poželjela da odem odavde i nikad se ne vratim. Htjela sam da uskratim svoj grad i Crnu Goru za svo znanje koje imam i želim da stičem i da više ne prošetam barskim korzom koje je univerzalni lijek za sve. A ne znaju to oni i nikad neće saznati jer oni ovakve tekstove ne čitaju i ne tangiraju ih puno tuđa mišljenja sve dok nijesu kompatibilna sa njihovim.
Ali nijesam mogla, jer sam se podsjetila da ću biti graditelj puta pravde i istine, ma koliko god truda to iziskivalo i od tad hoću i moram da koračam naprijed u razvoj koji su pokušali da ukradu i da neću ići nazad u sigurnost. A i to bi bilo po principu „oko za oko“ da bismo na kraju svi oslijepili.
I u redu je ne pronaći ništa dobro u nečemu, ne trudite se, nekad je nemoguće. Ja u takvoj njihovoj odluci nijesam našla niti jedan mali, najmanji znak dobre namjere, otkrila sam izdaju koja je u meni probudila bijes, ljutnju, pa snagu. I ako nekad odustanem, znajte posjekli su i posljednji čempres.
 
 
Indira Količić, studentkinja Građevinskog fakulteta Univerziteta Crne Gore, generalna sekretarka Unije srednjoškolaca Crne Gore