Srećni i nasmijani gazimo tinejdžerske godine, upoznajemo život. Provod, društvo, prve ljubavi, inteligencija koja prevazilazi granice prosjeka, ponosni roditelji, lijepa i skladna porodica. Ko bi u ovim godinama mogao poželjeti više? Poželjela je moja sestra, moja uzdanica koja je uvijek tražila više od života, bježala od uobičajenog i bila albatros čija su krila isuviše duga za slobodno kretanje po zemlji.

Moj albatros i ja zajedno smo živjeli 16 godina. Moja sestra puni 18, dostiže vrhunac veličanstvenosti u mojim očima, a novosti samo kreću da se nižu: njen prvi auto, upis na željeni fakultet, nezaboravno ljeto, žurka do svitanja i… krila albatrosa pretvorena u krila andjela. Sada lebdi iznad mog lijevog ramena čuvajući me od zla ovog svijeta koje samo čeka da mladost zavuče pod svoj tamni ogrtač, ne dozvoljavajući svjetlosti da ponovo obasja te slomljene živote. Da, stub mog života, prva kruna braka mojih roditelja, sada je moj andjeo.

Čujem, pričaju – “ovo je sestra one narkomanke, jadni ljudi šta im je dijete napravilo”. Nismo im bili važni prije, naša bol za njih nije značila ništa. Ti prijatelji koji su uz nas bili u trenucima sreće sada našu nesreću koriste kao glavni predmet njihove priče. Ma, pitaju li se ti ljudi, koji sebi daju za pravo da sude o drugima, koliko je zapravo teško odrasti? Koliko je zahtjevno imati odlične ocjene, biti dobar sportista, očuvati svoje zdravlje, biti zadovoljan sobom, a da pritom i drugi budu zadovoljni nama? NE, jer o tome se ne priča, to se očekuje od mladosti. I, ako se ciljevi koje nam društvo postavi ne ostvare, mladi čovjek ne zaslužuje svoje parče plavetnila. Okolina, očekujući od mladih savršenstvo i besprekornost, pritišće te mlade nade tjerajući ih na krivi put.

Jedna godina koračanja moje sestre po krivom putu razrušila je ono što je moja porodica stvarala godinama, jedna godina bacila je moju sestru u ponor. Njen krivi put završio se tamo gdje je igla heroina pronašla posljednju nezakrčenu venu na njenoj podlaktici i zaustavila rad njenog ranjivog srca.

Sestro, ovo posvećujem tebi, andjele moj koji me posmatraš sa nekog boljeg mjesta gdje si prihvaćena baš onakva kakva jesi. Odrasli, POMOZITE NAM! Naučite nas da samo živimo, bez straha, bez strepnje da nećemo biti prihvaćeni. Naučite nas već jednom da pobijedimo te glasine i razbijemo šablone koji nas slamaju. Pustite nas da živimo kao ptice na grani, pokažite nam kako da letimo, ali jednom kada naučimo, ne sputavajte naša krila! Ne ograničavajte nam let! Tako samo ubijate ljepotu svijeta u našim očima!

Andjele, ti to nisi naučila, ali omladina koja danas čita priču o tebi mora naučiti da narkomanija nije put koji treba slijediti. Ti si pokazala mladim ljudima da nije lako odrasti, pritisak društva te je slomio, oteli su nam te, ali ti još  živiš! Živiš kroz ovu priču i kroz mlade, pametne ljude koji će, učeći na tvom primjeru, shvatiti da sebe treba pronaći u onim vrijednostima koje će nas uzdizati, duhovno i moralno obogaćivati, voditi svijetlim ciljevima života a ne tom tamnom ponoru.