Prvi koraci svakog srednjoškolca u nezavisan život, pun nejasnih puteva i nemogućih odluka uvijek izgleda zastrašujuć na početku, ali isto tako je ta neizvjesnost, avantura i potreba da naučimo i da se prilagodimo ono što budi život u nama.
Moje ime je Kolić Amir, imam 17 godina i učenik sam prve godine IB međunarodne diplome na Koledžu Ujedinjenog Svijeta u Mostaru. Crnu Goru i moj zavičaj sam napustio ove veoma uzburkane godine, teške svima, i napravio veliki korak koji bi, po mom mišljenju, trebao proživjeti svaki srednjoškolac-postajanje samostalne osobe, otkrivanje svojih talenata i interesa i formiranje ličnosti na osnovu sopstvenih zaključaka. Nijedno odvajanje od navike nije lako, a i meni je bilo žao ostaviti ugodnost rodnog kraja, Bijelog Polja, ugodnost kuće i roditelja. Čovjek se vrlo brzo navikne na rutinski način života i ustaljene događaje, što nas sve guši. Koliko god da je u trenutku odlaska srce tužno gledalo na mjesto koje je poznavalo čitavog života, isto tako je iskra uzbuđenja rasla. Vrlo brzo sam se navikao na ljepotu i način života u Mostaru. Odmah sam upoznao grupu nevjerovatnih ljudi različitih talenata i interesovanja, i takvo okruženje mi je pružilo široku perspektivu. Lako sam se povezao sa prijateljima koji prolaze kroz isto iskustvo kao i ja, iste odluke moraju donositi, i navikavaju se na samostalan život. Sve je to kroz zajednički dom još draže, provođenje vremena jedni sa drugima, razne aktivnosti koje organizuje škola, a i one koje organizujemo sami, jer sa dobrom atmosferom to je lako uraditi. Takođe me je iznenadio i akademski aspekt škole, inovativno i zahtjevno, napokon mi je dozvolilo da počnem u potpunosti razvijati svoje sposobnosti.
Naravno, u svemu ovome: novom okruženju, ljudima, načinu učenja i stilu života, ne dozvoljavam da zaboravim svoje korijene i značajne stvari koje nosim od početka. U to ubrajam manire i navike, način organizacije koji sam naučio u svojoj kući, uspomene, i najviše od svega, ne dam da izgubim crnogorski akcenat, po kojem sam i prepoznatljiv često. Ne zaboravljam Crnu Goru ni u jednom trenutku, ni kada međunarodni programi ponude najbolje što imaju. Već u tim trenutcima razmislim kako to nijesam imao u svojoj domovini, i kako ima veliki broj srednjoškolaca koji to još nemaju, a stvarno trebaju imati. Uvijek razmislim kako sve to možemo imati i u našoj sredini, još bolje, još inovativnije, i kako mladi koji se usude napraviti korak ka nepoznatom će to i donijeti, bez narušavanja onoga što čini naš dom našim. Nakon odlaska, smatram da bi valjalo stvoriti veliki broj mogućnosti za sve srednjoškolce, spremne i željne odlaska, istraživanja i usavršavanja. Kako bi sa velikim iskustvom od doma koji će uvijek nositi u srcu stvoriti još ljepše mjesto.
Ovako, kako nosim Crnu Goru svugdje sa sobom, u njedrima, razdaljina, da se mjeri srcem, ne bi bila ni milimetar.
