Da li je želja za promjenama nestala u plamenu svjetske pandemije?

Mene, znate, nebo uvijek podsjeti na promjenu. Zvijezde me podsjete na to da će uskoro novi dan, a sa njim i nova mogućnost. Neke mi uliju nadu da postoji šansa da se različiti svjetovi spoje u sazvježđe. Nebo je mogućnost, šansa, prilika… Nego, na nebu iznad nas pojavio se čudan oblak prije nekoliko mjeseci. Slutio je na nevrijeme, bez padavina. Nevrijeme je došlo sa pandemijom i kažu ljudi da je cijeli svijet stao u trenutku. Nikada neću razumjeti, ni podržati ovu rečenicu. Svijet ne može da stane sve dok u njemu ima lokomotiva koje ga pokreću. Te lokomotive su inovacije, ideje, ambicije, snovi. Da li i vas sve to podjseća na osobine jednog mladog čovjeka?

Decembar, 2019. godine, predveče. Sto do prozora u kafiću… Treća kafa tog dana… Dolazak kući i pakovanje za seminar… Ujutru kupovina karte na autobuskoj stanici… Adresa? Sala u kojoj ćemo učiti o tome kako da promijenimo zajednicu. Sala u kojoj ćemo se još jednom uvjeriti koliko je glas mladih važnih. Sala puna pozitivne energije, ambicioznog duha, dobrih ideja, mladih lica i želje za promjenom. Kraj seminara i „Nadam se da se uskoro ponovo vidimo“.
Decembar, 2020. godine. Subjektivni osjećaj da je četrnaesti mjesec u godini… Sat ko zna koji…. Lokacija se danima ne mijenja… Moja četiri zida… Priprema za vebinar… Adresa? Zoom platforma. Platforma na kojoj će se okupiti mladi ljudi, od kojih sam neke upoznala još u decembru prošle godine. I znate šta? Nisu se promijenili. Njihovi ambiciozni pogledi su još uvijek tu. U rečenicama koje izgovaraju i dalje čujem riječi promjene. Kraj vebinara i „Ostanite kući, zaštitite sebe i svoje najdraže. Održavajte higijenu ruku i odložite prisna javlanja.“ Nema veze. Tako počne i završi se svaki razgovor u posljednje vrijeme. Ne ljutim se. U početku me ta rečenica tjerala da pogledam kroz prozor i potražim neko drugo, tuđe nebo i na njemu moje zvijezde, ali uzalud. Bilo je uzalud. Baš kao što je uzaludno svako bježanje od stvarnosti. Traženje drugog puta, neba ili izlaza. Uzaludno je i čekanje nekih ljepših vremena. Vremena, kada će se svijet pokrenuti, jer je, kako kažu, stao.
Kako mogu da kažu da je cijeli svijet stao? Mladi ljudi su kapetani broda koji ide ka boljem sjutra. Nastavili su kretanje prema budućnosti, ne baveći se pukim popravljanjem prošlosti ili posmatranjem sadašnjosti iz ćoška. Ne posmatramo sadašnjost kao čekanje na nedočekano ili nadanje u beznađu. Nismo prestali da rastemo. Niko nije zarobio sve naše mogućnosti. Ambicijom i željom za promjenama izlazimo iz okvira okrutne sadašnjosti.
Brod na kom živimo nije potonuo. Niti će potonuti sve dok je on u vodi, a ne voda u njemu. Zato je važno ono što je u nama, a ne oko nas. Zato je važno da shvatimo da je uzalud čekati da prođu ova teška vremena. Teško ne znači nemoguće. Moguće je izvući sve sile iz sebe da se uzdigneš i nastaviš da mijenjaš.
Sačuvajte malo sebe sebi. Ne odlazi od sebe i nemoj svaki odlazak posmatrati kao odustajanje. Nemoj stvarati eru u kojoj je život lažan. Pogledaj na sat. Nije stao. Pogledaj u nebo. Nije stalo. Poslušaj mlade ljude. Nismo stali. Ne čekamo promjene. Ne čekamo bolje sjutra. Ne tražimo sigurnu luku. Pravimo promjene, stvaramo sigurnu luku i vjerujemo u svaki novi izlazak Sunca.
Dvije su stvari beskonačne. Naše mogućnosti i svemir. Jer šta smo ako se ne uporedimo sa svemirom? Planete mijenjaju svoj položaj u svemiru. Nisu stale. Tako mladi ljudi mijenjaju svijet oko sebe. Nisu stali.
 
 
Nevena Jovanović, učenica SMŠ “Vuksan Đukić” u Mojkovcu.