Sarajevo 2021, SAME SUMMER ACADEMY

Putovanja su učinila da postanem svjesnija sebe. Više naučim o sebi na putovanjima nego bilo gdje drugo. Ali, kako nekako putovanja mogu biti drugačija. Ili makar moja mašta sve prebrzo pretvori u uspomenu. Svakidašnji događaj postane utopljen u odsjaju kakvim sijaju samo uspomene, one uspomene koje su dugo stajale u snažnom fiksiru lirskog zaborava.

Kao sto vjerovatno već znate, Unija srednjoškolaca je članica SAME mreže. SAME je mreža evropskih omladinskih organizacija koje organizuju Akcioni dan. Nedavno su organizovali ljetnju akademiju u Sarajevu i Lubeku, gdje su delegacije iz svih zemalja članica imale priliku da se sastanu i razgovaraju o bitnim temama, ali i da se još više zbliže. Znate šta, posvetiću se drugom dijelu posljednje rečenice.

Kad smo dobili poziv za akademiju i prijavili se za istu sve je djelovalo kao običan seminar i 8 dana u Sarajevu. Tako je i počelo. Dok se nismo upoznali sa članovima Asocijacije srednjoškolaca u Bosni i Hercegovini, Unije srednjoškolaca Srbije, Youth Can organizacije iz Makedonije i ASAN organizacije iz Albanije. Od prvog dana počeli smo da provodimo vrijeme živjeći danas, a znajući da će nam sjutra nedostajati. Za svaki trenutak poželjeli smo vječno da traje.

Govorili smo o regionu, medijskoj pismenosti, situacijama u državama regiona, farbom i grafitima ostavljali tragove nekim novim klincima, učili jedni od drugih ali i upoznali ulice Sarajeva. Ulicama tog grada, steže me neka suza. Ljudi čekaju jedni druge na tramvajskim stanicama. Ljudi poznati i nepoznati. Neki sjede u kafićima i jedu baklavu posmatrajući dvadeset mladih ljudi koji koračaju kroz istoriju tog grada, trudeći se da promijene sadašnjost, fokusirsjući se na budućnost.

Muzika je svirala samo za nas. Gledali smo tramvaj kako odlazi nekoliko sekundi pred naš dolazak na stanicu. Zahvaljivali smo se ljudima za osmijehe, neke smo i mi izmamili. Grlili smo se bez potrebe, ali za zagrljaj uvijek ima potrebe. Nismo spavali da ne bismo nešto propustili. Pjevali smo i svađali se sa komšijama zbog preglasnog rokenrola. Učili smo da igramo Užičko kolo, albansku šotu i crnogorsku poskočicu. Učili smo korake promjena, ljubavi i korake budućnosti.

Koliko su promjene teška stvar. Moraš početi da mijenjaš sebe da bi promijenio nešto. Tako i izgleda kada mijenjaš sam. A ja sam konačno shvatila da nisam sama. Nisam sama ni u državi, ni u regionu, ni u Evropi. Nisam sama jer sam upoznala još ljudi koji se trude promijeniti situacije u svojim državama. Država se može voljeti, ali se ne može mijenjati sa mjesta. Moraš da kreiraš promjene, moraš da učiš, radiš ali i da voliš. Jer bez emocija ljubavi druge se emocije gase.

Nije agenda bila naporna. Vrijeme se prelivalo po nekoj tankoj kazaljci, kao da nije naše. Ali smo svi zajedno tamo, naučili da vrijeme jeste naše i da smo u kofere uspomene svih nas spakovali jedno veliko životno iskustvo.

Onda smo stali na kapiju SHL kuće. Neki mirni kompas nam pokazuje nazad baštu simbola i emocija, evocirajući uspomene. A druga strana pokazuje neke neslućene predjele i daljine. Ma ko zna gdje nas put vodi, moja je mašta sigurna da ćemo se ponovo naći. U Skoplju, Tirani, Sarajevu, Podgorici ili Beogradu.

Hvala mom regionu. Zbog vas imam uspomene za cijeli život. A za kraj vašeg putovanja po mojim redovima prenijeću vam ono najvažnije. Nikada nemojte imati strah da idete dalje od mora, misli, granica i zemalja. Što dalje odlazite, bliži ste sebi. A onda kada dođete do vrha, idite dalje.

Nevena Jovanović, potpredsjednica Unije srednjoškolaca Crne Gore