Još od antičkog doba, poznato nam je izvođenje različitih pozorišnih komada koji su na festivalima u čast i slavu grčkih bogova imali za cilj promociju zajedničkog kulturnog identiteta, i kojima su prisustvovali posjetioci svih društvenih slojeva. Pozorište je već tada pokazivalo koliku moć zapravo ima i davalo je prostora ljudima da pobjegnu od svakodnevnice i budu svoji na svome nezavisno od toga kom staležu pripadaju, kojim poslom se bave, kojeg su pola i slično.
Ljubav prema pozorištu sam razvila još od mlađih dana u osnovnoj školi, pa kasnije i u srednjoj zahvaljujući svojoj razrednoj, profesorici književnosti koja je znala da u trenutku obrade nekog književnog djela svoje đake povede na predstave koje smo sa uživanjem gledali,i kojih se rado sjećamo. Tada je za mene bila interesantna činjenica da se na jednom mjestu, u jednom trenutku pred našim očima odvijaju sve one drame koje smo sa uživanjem čitali, i svi naši likovi oživljavaju…Čujemo ih, pažljivo gledamo i u njihovim očima vidimo kroz šta prolaze i kako se osjećaju. Tada svi zajedno prisustvujemo susretu svjetova realnosti i umjetnosti, i sa izvođačima, proživljavamo sve…
Sami značaj ovakvog vida umjetnosti, istakla bih prisjećajući se jedne rečenice Oskara Vajlda koji je rekao kako smatra da je pozorište najveće od svih umjetničkih formi, jer prikazuje način na koji ljudsko biće može da podjeli osjećaj sa drugim kako je biti ljudsko biće… Sada, jako razumijem težinu te rečenice i potpuno se slažem sa istom. Na sceni vidimo kako se odvija život iz drugog ugla, gledamo likove kako se suočavaju sa svojom stvarnošću, postavljamo hiljade pitanja sebi i shvatamo koliko predstave bude emocije u ljudima, podstiču ih na razmišljanje i dublje analize. Sve što tada primijetimo navodi nas da mislimo, da se radujemo, volimo i tugujemo na drugačiji način, da odvojimo dobro od lošeg i shvatimo koliko određeni događaji mogu da imaju velike posledice…
Nigdje nećete moći da osjetite toliku prisnost između ljudi kao kod onih koji uživaju gledajući pozorišne komade… Tada su svi jednaki, prepušteni živim slikama i udubljeni u jedan život koji se odvija pred njihovim očima. Iskreno, smatram da je svima, a prvenstveno mladim ljudima važno staviti do znanja koliko pozorište utiče na razvijanje kritičkog mišljenja, oplemenjuje pojedinca i svojim primjerom podstičem sve one koji do sada nisu bili ljubitelji, da se prepuste ovom osjećaju prvom prilikom.Zato bih citirala rečenicu američkog glumca Terensa Mana koja može da se uputi jednako i glumcima i gledaocima, a to je: “Film će vam donijeti slavu, televizija novac, a pozorište će vas učiniti boljim…”. I da, zaista će nas učiniti boljima.
Milica Damjanović, delegatkinja UNSCG, Nikšić