Često dobijam pitanja poput: “Zašto baš stand up u ovako depresivnoj zemlji? Odakle ideja za zasmijavanjem ljudi ?” U ovom kratkom blogu ću probati da odgovorim na ova i još neka pitanja.
Pa, da počnemo… Zašto baš stand up?
Postoji neka legenda da se kod čovijeka koji osjeća depresiju javlja želja za zasmijavanjem ljudi, ili da su komičari generalno veoma depresivni ljudi (primjer je, nažalost Robin Vilijams, jedan od najvećih komičara današnjeg svijeta, koji je život okončao samoubistvom). Ljubav za stand up-om kod mene je ovako počela….
Ne tako davne 2015. bio sam u onoj, valjda neizbježnoj, tinejdžersko-depresivnoj fazi, i tada sam primijetio da je jedina stvar koja me tjera od tog dosadnog stanja, smijeh dragih osoba i činjenica da oni ne moraju da prolaze kroz sve to kroz šta ja prolazim. Na internetu sam nalazio viceve i komične priče i iste im pričao, a zatim uživao u njihovom osmjehu koji sam prouzrokovao. Nakon moje priče i njihovog osmijeha i zadovoljstva, bio sam ispunjen i to mi se mnogo svidjelo. Isto kao kada pjesnik rasplače nekoga, kad mađioničar zapanji nekoga svojim trikom, kad komičar zasmije nekoga, takav osjećaj sam upravo i ja imao. Nije li smijeh najljepša stvar u našem svakodnevnom životu? Ja sam osoba koja je spremna da pređe preko nekog svog ponosa ili se riješim nekog kompleksa humorom. Hoću da kažem, da sam više nego spreman da se šalim na svoj račun kako bih nekoga zasmijao. Šalama na svoj račun, upravo sam i zasnovao svoju stand up karijeru. Svojim pričama sam pomogao kako drugima tako i sebi da pobjegnemo od loših trenutaka i misli.
Između 2015. i 2016. nije bilo puno nastupa, svega pet-šest za godinu, i to uglavnom humanitarnog tipa. Godina 2016. je bila do sada najznačajnija za moj stand up. Saznao sam za talent show “Audicija”, koji se emitovao na jednoj od regionanih televizija, i od prve epizode sam znao da je tu moje mjesto. Nakon pola godine, tako je i bilo. Bio sam na kastingu, i prošao kao jedan od boljih. Nikad neću zaboraviti taj osjećaj, oduševljenje žirija na kastingu… I eto me, u septembru 2016. godine u Šimanovcima, u Pinkovom studiju snimam čuvenu Audiciju. Iskreno, u tom trenutku nisam bio svjestan šta se dešava. Sve se previše brzo odigralo za mene da bih shvatio. Prva epizoda, ogromna trema, izlazim na binu… Jedva sam izmamio po koji osmijeh iz publike i to je bilo sve. Na neku sreću prošao sam sa četiri pozitivna i jednim negativnim glasom. Tako su protekle i druga ( meni lično najdraža) i treća epizoda. Prošao sam. Eh ta četvrta… Iz nekog razloga, i dalje osjećam tremu. Izlazim na binu, zaboravljam tekst, vrti mi se u glavi. Osjećaj poniženja, nesigurnosti. Tu se moj san i završio- tri negativna i dva pozitivna glasa, nažalost, nisu bila dovoljna za prolazak dalje.
Poslije famozne audicije, broj mojih nastupa se znatno povećao. Dobio sam i svoj prvi honorar. Imao sam po desetak nastupa mjesečno- po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, nastupao sam u velikim restoranima poput Hard Rock Caffea, nastupao sam i u Grčkoj dva puta, u Atini i Kavali.
Eto, drage kolege i vršnjaci. Od momka sa užasnim smislom za humor do komičara u usponu, za nepune dvije godine. Moj savjet svima vama je citat muzičara Stinga ‘ be yourself no matter what they say ‘