,,Tvoj stav određuje tvoj položaj.” Izreka koja me je vodila kroz put odrastanja od recitacija pred odjeljenjem, školskim programima u osnovnoj, pa sve do debatnih i besjedničkih takmičenja sada u srednjoj.
Sjećam se kristalno jasno prvog odgovaranja ispred table. Malena ja koja je prinuđena da istupi i priča pred svim tim licima koja su isto tako prinuđena da je pomno slušaju i prate svaku riječ; svjesna da moj uspjeh zavisi od toga, a još svjesnija straha u tom trenutku. Straha da ne pogriješim, da ne zamijenim pojmove, straha od podsmijavanja mojih drugara. Na svom prvom odgovaranju ispred table, imala sam taman dovoljno hrabrosti da ustanem i kažem: ,,Nisam učila. Mogu li za sledeći čas?”. Posle me je bilo sramota, znala sam tu lekciju od A do Š.
Tog dana sam došla kući i ispričala roditeljima o čemu se radi, ,,Tvoj stav određuje tvoj položaj.” bile su riječi mog oca. Nakon toga, odgovarala sam i onda kad nisam znala.
Ukoliko osjećate da možete, utoliko i hoćete. S druge strane, ako se bojite neuspjeha, onda ćete izgubiti. Strah od javnog nastupa razvijen je zbog nas i ni zbog koga drugog. Pouzdanje je ono što je potrebno da bi se imao pozitivan stav. Mora se osjećati, izgledati i zvučati samopouzdano. I publika ispred nas su nesavršena ljudska bića.
Smatram da je um najveća prepreka kada je javni nastup u pitanju, svaka vježba i sve pripreme neće pomoći dok sami pred sobom ne budemo mogli da stanemo i kažemo: ,,Ja to mogu!”. A onog trenutka kada čovjek postane svjesan da može postaće i spreman.
Viktorija Samardžić, 18 godina, Tivat
