“I najdalja budućnost ima svoju budućnost, koja u sebi čuje svoje budućnosti glas”

Nesigurni koraci ka srednjoj školi, početak obrazovanja u gimnaziji, visoka očekivanja i poneki stidljivi pogled, značili su početak novog poglavlja. Od tada je prošlo dosta vremena, ali sjećanja su jako svježa, kao da je bilo juče. I danas, kada se završava to poglavlje života, u meni se prepliću emocije u vidu tuge i radosti, tuge jer je sve već gotovo, a radosti zbog početka nekog novog perioda mladosti.

Uvijek sam bila od onih neodlučnih, pa tako i kada je došla odluka o izboru srednje škole, u meni se pružao spektar sačinjen od mnogo ideja i interesovanja. Gimnazija je prava odluka za ljude slične meni, upravo zbog usavršavanja na svakom polju, a pruža i dovoljno vremena da razvijemo sliku o svom daljem obrazovanju i izboru onoga čime ćemo se baviti u budućnosti. O srednjoj školi imam samo pozitivne misli i uspomene. Temelj mladosti su upravo prijateljstva i ljubavi. Srednjoškolsko obrazovanje je sa sobom donijelo dosta novih prijateljstava i u našim srcima će zauvijek ostati ljudi sa kojima smo dijelili i lijepe i tužne trenutke u školi. Uvijek kao jedan, dobro smo se slagali od samog početka i nijesmo mogli ni pomisliti koliko možemo uraditi zajedno. Zajedno smo sazreli i postali neki novi ljudi. I danas kada se naši putevi razdvajaju, ipak se nadam da ćemo ostati u kontaktu. Sa skoro svim profesorima smo imali jako dobre odnose, jer su se postavili prvo prijateljski, pa tek onda autoritativno. Hodnici i učionice gimnazije će zauvijek nositi predivne uspomene protkane poštovanjem, radošću i znanjem. I ne, nikada nijesam zažalila zbog svog izbora o upisu ove škole, jer je ona dosta uticala na to da budem ono što jesam danas. I ovom prilikom imam potrebu da pomenem pandemiju korona virusa, pošto je ostavila negativan trag na jedan dio našeg školovanja. Nijesmo imali ekskurziju u četvrtom razredu, a i samo sticanje znanja u školi u tom periodu nije bilo baš na zavidnom nivou, upravo zbog učenja na daljinu. Bez obzira na to, zajedno smo prevazišli i taj period i trudim se da se što manje sjećam tih, a da se fokusiram na sve lijepe trenutke provedene u srednjoj školi. Rastanak se sve više bliži, ali to je nekako normalno, jer ništa u životu ne traje zauvijek. Sa osmijehom na licu uvijek ću se rado sjećati srednje škole i svih onih divnih trenutaka provedenih na bezbrižan i najljepši mogući način.

Baš kao što je jednom rekao veliki Miroslav Mika Antić: “I najdalja budućnost ima svoju budućnost, koja u sebi čuje svoje budućnosti glas”, mladi ljudi treba da se posvete svojoj budućnosti i da na najbolji mogući način pišu stranice svoje životne knjige, jer na taj način stvaramo lijepe uspomene kojih se rado sjećamo.

Milica Krstajić, delegatkinja UNSCG